VJEŽBE JOGE DJELUJU NA TIJELO, ALI I NA PSIHU, OPUŠTANJE I SMIRENJE
Na zimskoj Olimpijadi u Sarajevu posebna je nepoznanica bio bob, a među pokušajima da se „neukom puku“ objasni o kakvom se sportu radi, pamtim i članak s genijalnim naslovom „Bob, to ti je nešto psihički!“ Nekako u isto vrijeme gimnastički as Koji Gushiken izjavljuje kako je dvostruki salto „više psihička nego fizička vježba“, a sportski psiholog Dan Morgan u članku „Mentalni trening mišića“ piše da dizači uteg prvo „podižu u glavi“, a tek onda na podiju.
Vrhunski sport je, eto, s nekih 5.000 godina zaostatka za znanošću joge, spoznao tijesnu povezanost tijela i duha. Obični rekreativci trebali bi ovu vezu imati na umu kod bilo kojeg oblika tjelovježbe. Velika pogreška je razmišljati o (fizičkom) vježbanju kao o nečem što djeluje samo na tijelo, a razne tehnike opuštanja i meditacije svrstavati pod „seanse za dušu“ bez fizičkog učinka.
Svaka vježba koju na ovim stupcima prezentiramo, uz osjetne fizičke, ima i posve konkretne mentalne učinke; opuštanje, poboljšanu koncentraciju, jačanje samopouzdanja, bolje raspoloženje i sl. Posebno je kod svih joga vježbi izraženo njihovo opuštajuće, anti-stresno djelovanje. Na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu provedeno je u razdoblju od 1994. do 1997. godine više sustavnih anketa među studentima 4. godine koji su tijekom ljetnog semestra vježbali jogu. Na pitanje kako su se osjećali poslije 60 minuta „čisto fizičkih“ vježbi, oko 90 posto ih je zaokružilo odgovor: ugodno opušteno i psihički smireno.
S druge strane, razne mentalne seanse opuštanja, meditacije ili autogenog treninga imaju, osim psihičkih, brojne osjetne fizičke učinke. Znanstveno je dokazano da snižavaju krvni pritisak, poboljšavaju probavu, uklanjaju glavobolje, ali i bolove u leđima, usporavaju degenerativne promjene u zglobovima, pa čak i poboljšavaju ten, snižavaju razinu mliječne kiseline u krvi itd.
Naravno da je i negativna međuzavisnost psihe i tijela također uvijek na djelu, posebno u sportu. Poraz, centimetar zaostatka ili desetinka sekunde zakašnjenja često su rezultat mentalne komponente katkada duboko skrivene u psihi. Vrhunski sportaši to dobro znaju.
Naša teniska legenda Goran Ivanišević, primjerice, rijetko je poslije poraza izgovor tražio u „lošem bekhendu“ ili „nedovoljnoj brzini“. Mnogo češće u svom je stilu sve prebacio na mentalnu razinu onom njegovom jednostavnom simpatičnom konstatacijom „Ma, igra san ka tovar!“
