VJEŽBAJMO JOGU – ŽIVIMO ZDRAVO I DUGO

U znanosti je sve počelo teorijom o mogućnosti beskonačnog dijeljena stanica žive tvari u idealnim uvjetima. Kad bi se dokazala ova mogućnost, smatralo se, trebalo bi samo omogućiti čovjekov život u približno idealnim uvjetima i – čovječanstvo bi se primaklo stvarnim mogućnostima beskonačno dugog života.
Carrelov pileći fibroblast u čuvenom eksperimentu što je počeo 1912. godine i prekinut poslije 34 godine senzacionalnom konstatacijom da je konačno dokazana mogućnost beskonačnog obnavljanja živih stanica, činio se tada “točkom na i” dotadašnjih napora znanstvenika. Nažalost, kako to često biva uskoro je otkrivena “greška u koracima” (hranjenjem stanica pilećeg embrija, dodavane su i NOVE stanice embrija koje su se dalje dijelile stvarajući privid beskrajnog produženja života inicijalnih stanica) pa je u svemu trebalo krenuti ispočetka.
Novu je senzaciju zamalo najavio eksperiment mladog filadelfijskog istraživača Leonarda Hayflicka, koji je u idealnim uvjetima pokušao “natjerati” stanicu ljudskog embrija da se razmnožava beskonačno dugo, no sve je okončano gorkom konstatacijom kako je stanica sposobna za otprilike 50 podjela i – gotovo. Nakon toga broja stanica bi umrla. Umjesto očekivanog “Hayflickovog čuda”, u znanosti je ostao samo termin “Hayflickovo ograničenje” kao uspomena na ovaj eksperiment i kao barijera koju u daljim istraživanjima treba prijeći.

LEGENDE (KAO I UVIJEK) PRETJERUJU

Toliko ukratko o naporima znanstvenika. A što na planu besmrtnosti i vječnosti tijela kažu drevne istočne tjelesno-duhovne discipline?
Ne ulazeći sada u podrobnu analizu pojedinih sustava drevne Indije, Kine ili Japana, općenito se može reći kako sve one nude mogućnost praktički beskrajnog produženja ljudskog života ili, u najmanju ruku, ljudski vijek neusporedivo duži od sadašnjeg. Za pojedine se mudrace ili gurue tvrdi da su doživjeli nevjerojatnih 300 ili 600 godina starosti prije nego li su odlučili “napustiti ovo tijelo”.  Da li u to vjerovati ili ne, ostavljeno je na prosudbu njihovim sljedbenicima i u tu vrstu procjene osobno se ne bih upuštao, prije svega zbog nedostatnih egzaktnih podataka i dokaza za bilo koju od mogućih teza.

Za prosječnog čovjeka priče o dugovječnosti drevnih jogija, istinite ili ne, teško da mogu biti neko ohrabrenje kad se nađe pred zidom ograničenosti ovozemaljskog života. što mu tada preostaje?

JOGA: TO NISU SAMO VJEŽBE

Rekosmo već, mnogi sustavi tjelesnih i duhovnih vježbi, posebno oni s Dalekog Istoka,  danas nude ako ne baš besmrtnost, a ono dugovječnost kao stvarnu mogućnost, potkrjepljujući to katkada legendama, a katkada  (nažalost, rjeđe) znanstveno i fiziološki utemeljenim činjenicama. Najeklatantnije primjer je poznata simpatična knjižica o “Pet tibetanaca”,koja nudi pet doista korisnih i nadasve zdravih vježbi, ali čitavu stvar simplificira i posve nepotrebno zaodijeva besmislenom i djetinje naivnom pričicom o nekakvom pukovniku Bradfordu dajući svemu ton bajke “Kako mali Ivica zamišlja dugovječnost”. Dodamo li tome činjenicu da je dubiozan i pravi identitet autora, ostaju doista samo vježbe kao JEDINA I STVARNA VRIJEDNOST. No, uz jedan veliki, veliki ALI!!!
Vježbe, samo vježbe u bilo kojem sustavu Kine, Indije ili Azerbejdžana svejedno, nikada nisu dovoljne! I svako pojednostavljeno svođenje recepta dugovječnosti na pet, deset ili 850 vježbi, vodi u zabludu i neuspjeh.
Joga je tu mnogo određenija. Čuveni jogi  Svami Vishnu Devananda rekao je jednom svojim učenicima:
– Slijediti put joge ne znači samo vježbati. Jogu morate nositi u svojoj duši, u svom srcu, morate njome ispuniti svaku svoju misao, svaku svoju akciju. Samo će vam tako ona dati sve svoje plodove.
I baš kao što i upitni Peter Kelder (navodni autor “Tibetanaca”) dodaje da uz vježbe treba obratiti pažnju i na disanje, te na svakodnevnu prehranu, tako i Devananda (ali u mnogo opsežnijoj formi) sljedbenicima joge nudi čitav niz pravila koja – tek kad se poštuju i primjenjuju u svojoj ukupnosti – mogu dovesti do rezultata. Sve manje od toga, dat će vam vrijedne rezultate unapređenja zdravlja i kvalitete života, ali sasvim sigurno ne i senzacionalne rezultate na planu dugovječnosti.

DOBAR VID DO POZNIH GODINA

Slijedom onoga što smo već govorili, treba naglasiti da SAMO VJEŽBE nikada ne dovode do željenih rezultata ukoliko s njima ne uskladimo kompletan naš život, prvenstveno glede prehrane i ostalih zdravih navika, a pogotovo glede svakodnevnih vježbi disanja i meditacije.
Kad je o meditaciji riječ, spomenuo bih pismo jedne čitateljice “Zdravog života” i njezino pitanje: “Imam probleme s vidom i moj učitelj joge mi je preporučio meditaciju. Kakve to može imati veze?”
S obzirom da je i pitanje vida dio ukupne teme o dugovječnosti, podsjetio bih na
zanimljivo istraživanje američkog oftalmologa Williama H. Batesa, koji je, nakon nekoliko tisuća oftalmoloških mjerenja na ljudima različitih dobnih skupina, došao do čvrstog zaključka da  kvaliteta našeg vida u određenom trenutku između ostaloga ovisi i o STUPNJU OPUŠTENOSTI NAŠEG DUHA U TOM TRENUTKU. Sasvim je izvjesno, dakle, da duboka stanja opuštenosti duha koja postižemo meditacijom, blagotvorno djeluju na naš vid. Naravno, postoje i posebne jogijske vježbe kojima pospješujemo vid i održavamo ga u funkciji (bez naočala!) do duboke starosti. No, o tome jednom drugom prilikom…