DUGOVJEČNOST JE TAJNA, ALI JOGA DAJE NADE…
Krajem pedesetih prošlog stoljeća Leonard Hayflick, mladi istraživač iz Philadelphije, pokušao je stanice ljudskog embrija laboratorijski „natjerati“ na beskonačno regeneriranje vjerujući da je na pragu senzacionalne formule dugovječnosti. Nažalost, nakon otprilike 50 obnavljanja, stanice bi umrle, Leonard je ostao bez svog mjesta u povijesti, a tajna dugovječnosti i dalje je tajna.
Vjerovalo se da stogodišnjaci s Kavkaza sve imaju zahvaliti kefiru, pa se naknadno ispostavilo da je uz kefir potrebno i jahanje, stalna aktivnost, život na svježem zraku itd. Iako tisuće ljudi u svijetu vježbaju „Pet Tibetanaca“ po receptu onog Kelderovog zagonetnog „pukovnika“, iako vjerodostojnost njegove knjige nikad zapravo nije dokazana, baš kao ni učinkovitost „tibetanaca“. Postoje i teorije da je spas u životu bez stresa i vegetarijanskoj prehrani, no znanstvenik i istraživač Pablo Kanessa pronašao je pleme u Polineziji, koje se stoljećima hrani samo biljem i uopće nema stresa, a prosjek života je oko 32 godine.
Jogiji već milenijima kao recept nude miran život, zdravu prehranu, pozitivne misli i redovito vježbanje. Današnja vježba jedna je od onih koje se preporučuju, posebno zato što stimulira savršenu probavu i eliminaciju otrova iz organizma.
A dok se znanstvenici ne slože oko definiranja faktora dugovječnosti i trajanja života, ostaje nam samo ona jednostavna rečenica rimskog cara Marka Aurelija: „Stat ću kad dođe moje vrijeme.“
